Evo šta je napisao

Neđeljko Jeknić

Trebalo bi,

Trebalo bi da ćemo kročiti nogom na Mars jednog dana. Kad, ne znam, to vjerovatno neće biti ova decenija. Na prvobitnoj vijesti je to odlično zaključio Oliver, Zorkić može dobiti opkladu i za 1000 godina, a Dragović tek na kraju vremena (kad svemir kaže, okej, žurka je gotova, dajte da sračunamo ceh i da plati ko šta ima). Zapravo, nepremostiva prepreka odlasku na Mars može biti samo naše samouništenje. Ako se to ne desi, otići ćemo, kad tad, koliko god to sad djelovalo nerealno.

Danas ne postoje neki valjani razlozi da se to radi, sem demonstracije sile, umijeća, znanja i imanja finansija, ali to ne znači da jednog dana neće postojati realna potreba za takvim poduhvatom. Jako je teško umom dobaciti u 2050. godinu, a kamoli u neku 2100. ili 2200. Uostalom, možda u jednom momentu budemo imali trku SAD i Kine, kao što smo imali 60-ih između SAD i SSSR-a. Onda sve ide puno brže, pa od prvog satelita u svemiru do prvog čovjeka na Mjesecu prolazi samo 12 godina. 

Preseljenje naše civilizacije na Mars mi ne djeluje kao logičan korak. Ako već dosegnemo nivo da možemo preći na drugu planetu/mjesec, prije bi to moglo biti van ili u spoljnom dijelu sunčevog sistema. Marsu fali toliko stvari da bi bio naš dom. Čak i poprilično uništena planeta Zemlja, sa efektom staklene bašte, UV zracima koji izazivaju opekotine i tumor kože, eventualno nekim černobiljskim nivoima radijacije, ona bi i dalje bila podesnija za život od Marsa. Kakva god da bude, lakše je nju popraviti ili je prihvatiti tako oštećenu nego se seliti na Mars. Otprilike, bolje ostati u kući koja prokišnjava nego se preseliti u šator.

Uostalom, ukoliko se Zemlji dese neke dramatične promjene koje dolaze spolja, ko nam garantuje da isto to, ili možda i gore, neće zahvatiti i Mars. Naš uticaj na planetu koji se oslikava kroz globalno zagrijavanje probleme stvara nama samima, ne ukupnom životu na Zemlji. Život svakako neće nestati usled povećanja nivoa okeana, povećanja temperature za 5-10 stepeni. Uništićemo koju stotinu vrsta i nas same, planeta će nas samo ispljunuti i nastaviti svoj život sa onim što je preostalo, razvijajući nove oblike života u novonastaloj situaciji.

Čak i ovakva Zemlja mi izgleda življa od Marsa

I Maskova i Bezosova vizija kolonija lijepo izgledaju. Ali, previše je to daleko. U SF literaturi i filmskoj industriji smo se nagledali raznih vizija koje su već trebale da se dese, a nisu. Životni vijek čovjeka je relativno kratak i ponekad nam je teško prihvatiti da se nešto jednostavno neće desiti za našeg života. Otud prerane predikcije i megalomanska očekivanja, to je tako ljudski. Ono što je lijep, ohrabrujuć i realan korak je instrument MOXIE, za koji smo vidjeli da radi i da tu tehnologiju treba razvijati narednih godina. Eto, šest ovakvih MOXIE-a bi proizvodilo dovoljno vazduha za jednog čovjeka. Korak bliže prema Marsu, definitivno.

Da zaključim, kao prepreku vidim isključivo našu sposobnost samouništenja. Ako to savladamo kao civilizacija, dometi su nam van našeg sadašnjeg poimanja. Samo se treba vratiti nazad. Kad je Hajgens 1655. oktrio Titan, je li mu i u ludilu moglo pasti na pamet da će ljudska tvorevina sletjeti tamo 350 godina kasnije? Mi ne možemo vidjeti naše granice, to je elementarna logika. Znate sigurno onu priču kada su antropološkinju Margaret Mid pitali šta smatra prvim znakom civilizacije. E pa zarasla butna kost modernog doba će vjerovatno biti prevazilaženje opasnosti od samouništenja. To je naredna prelomna tačka, ako je savladamo, stići ćemo i mnogo dalje od Marsa.

Šta bi rekao Hajgens da je video ovu sliku površine Titana?

Šta je rekao Dragan Tanaskoski

Šte je rekao Zoran Bežanović

Šta je rekao Goran Stanlković