Mi smo u Virovitici, kako to kod nas uobičajeno ide, SMS-om dogovorili astronomsko druženje, a Perzeidi su bili dobrodošao povod za to. Kako sam prošle godine vrebao meteore, a ništa od toga nije dalo rezultata, ove sam godine odlučio da ću cjelokupni posao oko fotografskog lova na meteore prepustiti tehnici. Ako koji uleti, uleti, a ako ne, nije uopće bitno, važno je bilo družiti se i uživati u noćnom nebu. Ima li nekoga da još nije čuo za meteore, koji se u nas još nazivaju i zvijezde padalice ili nebeske krijesnice, možda je čuo za budalaštinu pod imenom "suze svetog Lovre".
| Članak iz: |
| http://www.zvjezdarnica.com/? |
Taj se pojam sve češće, zbog novinarskog neznanja, nastoji udomaćivati u hrvatskom jeziku, ali niti mu pripada niti je istinit. Naime, posljednjih godina taj je pojam koji vuče svoje korijene iz anglosaksonskog govornog područja, zbog nestručnosti novinara krivo interpretiran, loše preveden i "uvezen" u hrvatsko govorno područje, a kao dokaz tome stoji činjenica da ga nećete pronaći niti u jednoj literaturi ili tekstu koji je pisan prije desetak i više godina. On naprosto ne postoji kao takav, ali je pronašao svoje pomodarsko mjesto u novije doba, kao, meteori Perzeidi se poklapaju s proslavom sv. Lovre, pa je i crkva zažmirila na jedno (ili oba) oka. Oni koji poznaju legendu o sv. Lovri, znaju da on nije plakao kada su ga pekli nego im je još rekao nešto u stilu "pečen sam s jedne strane, vrijeme je da me okrenete na drugu". Znači sv. Lovre je proplakao jedino u hrvatskom jeziku. Toliko o ovom krivom nazivu, a koji se može uhvatiti ruku pod ruku s onime o "noći vještica".
I tako sam SMS-nuo nekoliko svojih virovitičkih prijatelja astronoma s prijedlogom da izađemo pod zvjezdano nebo i malo uživamo u promatranju. I dogovor je pao, 12.08.2010. godine u 21:00 sati nađemo se na aerodromu u Koriji (hvala Aeroklubu Virovitica). Natrpao sam opremu u auto, dan prije sam napunio sve baterije i akumulatore kako bi oprema mogla funkcionirati i otišao po Zlatka Kovačevića pa smo u prtljažnik stavili i teleskop Celestron da bismo mogli promatrati i one ljepote nebeske koje imaju vrlo mali sjaj pa se ne vide dalekozorima ili se ne vide dobro golim okom.
Na aerodromu smo se našli u pravo vrijeme da uspijem snimiti planete Veneru, Mars i Saturn prije nego su zašli za horizont. U međuvremenu su pristizali i ostali, a iako nisam posebno razglašavao gdje ćemo i kada biti, svatko je sa sobom doveo ili pozvao nekoga od svojih prijatelja ili poznanika i na kraju se skupilo tridesetak ljudi koji su sa zanimanjem pratili što se događa na travnjaku.
Oni koji su imali svoju opremu prionuli su sastavljati sve dijelove kako bi što prije mogli pogledati u zvjezdane dubine, a oni koji nisu imali posla, fotkali su što se događa i raspitivali se o tome što ćemo promatrati. Kako to obično biva u ovo ljetno noćno doba u prirodi, pridružili su nam se Oni. Naravno, riječ je o rojevima komaraca koji su nas nemilosrdno napali jer su dobili neočekivanu obilnu večeru. Za one koji ne znaju, ubadaju samo ženke komaraca (komarice?) jer su one paraziti i hrane se krvlju svojih žrtava. Mužjaci komaraca nisu paraziti i nemaju organe niti probavni trakt prilagođen bilo čemu drugome osim hranjenju nektarom cvjetova tako da nam nisu interesantni.
Oni koji nisu bili pripremljeni na rojeve ovih neugodnih insekata, našli su se u "neobranom grožđu" jer ih je bilo toliko da se od njihove nasrtljivosti nije moglo normalno raditi. Zato je moj sprej protiv komaraca uskoro bio posvuda. Tek nakon toga imali smo mira i mogli normalno raditi dalje. Malo po malo, spustila se noć i na nebu su se mogle nazrijeti sve one ljepote ljetnoga neba.
Iz torbe sam izvadio svoju novu "igračku" (hvala Blaž) zeleni laser i pokazao ga Zlatku, a to je bio "okidač" jer ga je oduševljeno uzeo i započeo ono što mu najbolje ide i u čemu uživa, predavanje o astronomiji pod zvjezdanim svodom. Laser mu je napokon omogućio ono što nam je svima od davnina nedostajalo, mogućnost da "dotaknemo" svaku zvijezdu ponaosob i da svi vide točno što moraju gledati. To je bio pun pogodak jer sam po komentarima vidio da ljudi učestvuju u praćenju ove zvjezdane odiseje kroz koju ih je Zlatko virtuozno vodio.
Upoznali su kako izgledaju zviježđa, kako pronaći Sjevernjaču u Malom Medvjedu (ljudi su se iznenadili jer su oduvijek mislili da je ona jedna od najsjajnijih zvijezda, a ne neka prosječna i sasvim neugledna zvijezda), provjerili su svoj vid na Alcoru i Mizaru, skoknuli do ljetnog trokuta, saznali kada je svjetlost s Vege, Altaira i Deneba krenula do nas da ju sada vidimo, ali i što se otprilike tada događalo na Zemlji, saznali što je to brzina svjetlosti, što je svjetlosna godina, vidjeli "kičmu noći" našu Kumovu slamu odnosno Mliječni put, a neki su se iznenadili kada su saznali da to nije nekakav oblak nego naša galaksija prepuna zvijezda koje su mogli promatrati kroz 5-6 teleskopa i dvoglede. Zvjezdana tura bila je svako malo prekidana uzvicima kada bi zasvijetlio kakav meteor pa je to bila i prilika da ljudi saznaju što su zvijezde padalice, koliko su velike, kako se brzo kreću, otkuda potječu i što se s njima dogodi kada nam ulete u atmosferu. Naravno, saznali su i priču o meteorima Perzeidima zbog koje smo se tu i našli.
Kako je ovo druženje ipak bilo upravo baš to, druženje, nisam želio dežurati pored setupa za snimanje nego sam upregnuo tehniku da radi ono što meni oslobađa vrijeme za razgovor s ljudima. I zbog toga sam laptop priključio na powertank, a fotoaparat na laptop i dao im zadatak da sami, umjesto mene, snimaju i pokušaju snimiti pokoji meteor. Kadar sam kadrirao tako da se vidi mjesto gdje se mi nalazimo i nebo iznad nas. I tehnika je bez greške odradila sve što sam joj zadao za napraviti…
Nakon Zlatkovog predavanja slijedilo je promatranje onoga što se vidjelo kroz instrumente. Svaki je teleskop ili dalekozor imao svoje društvance koje je raspravljalo o tajnama svijeta, zvijezda, ili nešto slično. Avioni sa svojim treptavim svjetlima, kojih nije nedostajalo i prelijetali su nas cijele noći, su bili povod da ljudima pokažemo kako izgledaju, pa smo ih usporedili sa satelitima kojih je nekoliko također tuda prošlo, a laser ih je savršeno pokazao ljudima i na kraju smo to usporedili s meteorima i na taj način posjetiteljima pokazali kako mogu razlikovati to što vide te da to nije sve isto. Na žalost, letećih tanjura nije bilo pa da i njih pokažemo (žene su bile pristojne i nisu sa sobom donijele tanjure) pa smo malo potaknuli i razgovore o životu u svemiru i istraživanju svemira.
Kako je sutradan trebalo ići raditi, oni koji nisu na godišnjem odmoru, polako su nas napustili, a mi smo ostali još malo uživati u promatranju neba. Tada sam saznao i jednu činjenicu da su učitelji na fakultetu za vrijeme studija, učili astronomiju ali da nikada, pazite NIKADA, nisu imali niti jedan jedini sat praktične nastave u promatranju noćnoga neba! Ja sam se prenerazio. To je ipak bilo previše za mene. Pa kako nekome uopće pada na pamet predavati studentima astronomiju, a ne pokazati im barem ono osnovno, zviježđa, planete, Mjesec, maglice, zvjezdane skupove, dati im pogled kroz teleskop i slično??? Živimo u 21. stoljeću, a ljudi nam iz škola izlaze neuki i nepismeni i čude se kad nad glavom ugledaju zvijezde… A to je ono što će vidjeti sve manje jer ono što su u takvoj školi naučili je kako svjetlosno zagaditi noćno nebo i našim potomcima u ruke predati osakaćeni planet. Tužno ali istinito. I zbog toga smo se oko nekih ljudi na promatranju malo više potrudili objasniti im i pokazati ono što im se nisu udostojali priuštili na fakultetu. A trebali su! Tko li je samo napravio takav nakaradni sustav školovanja?
I kada nas je na kraju ostalo svega troje, odlučili smo pokupiti svoju, rosom natopljenu opremu, i završiti ovo prekrasno druženje pod zvijezdama. Inače, aerodrom u Koriji je odlično mjesto blizu Virovitice, nije predaleko za doći tamo, a opet je dovoljno daleko od svih velikih svjetala koja bi nam direktno smetala za promatranje. Ako ste pomislili da nema svjetlosnog onečišćenja, varate se. U blizini se nalazi južna obilaznica oko Virovitice, a nadvožnjak je osvijetljen stotinama neekoloških lampi i one u svoj svojoj raskoši rasipaju svjetlost posvuda, a ne samo prema dolje. Posljedica toga je da se prema Virovitici s aerodroma vidi svjetlosni fon neba koji onemogućava svako smisleno promatranje neba na istoku, u visini 30-tak stupnjeva. Najbolja je situacija prema jugu i jugozapadu jer su tamo brda Bilogore i nema naseljenih mjesta koja bi bila toliko "razvijena" da svoju "razvijenost" razbacuju uludo prema nebu.
Virovitica je grad prosječno svjetlosno zagađen, no ubrzano grabi u crveno, svake godine se postavlja sve više neekološke rasvjete, mada postoje pokušaji da se takva rasvjeta zamijeni LED rasvjetom koja je usmjerena samo prema dolje, prema tlu ispod gdje i treba biti, ali to je još uvijek ništa prema onome što bi se moglo napraviti. Obilaznica je živi primjer kako ne treba raditi, sa svakog rasvjetnog stupa visi polukugla iz koje svjetlo "bježi" posvuda gdje ne treba, a u svakoj je žarulja koja isijava više u infracrvenom dijelu spektra (zrači toplinu), a najmanje daje svjetla. To je primjer kako se novac razbacuje, a ne štedi, i kako se tim novcem još debelo širi svjetlosno zagađenje. To je ono što svaki građanin može primijetiti ako pogleda u noći prema zvijezdama. Pogledajte i vi, ako u vedroj noći ne vidite zvijezde iz grada, vaš je grad debelo svjetlosno zagađen, a ako ih kojim čudom vidite, uživajte u pogledu jer tko zna, možda ih za koji mjesec ili godinu više nećete moći vidjeti. I zapamtite kako izgledaju, možda vaši unuci više neće imati mogućnost promatrati ih. To je rezultat neodgovornog razbacivanja energijom koja je svakim danom sve skuplja, a sve je teže zadovoljiti apetite rastrošne i neodgovorne civilizacije za njom.
Vidite li zvijezdu padalicu, poželite si koju lijepu želju, ali nađite mjesta među njima i poželite da nam budućnost bude prirodnija, da se noću vide zvijezde, da nam lampe ne bliješte u oči i da opet možemo vidjeti krijesnice kako lete oko nas. Sjećate li ih se iz djetinjstva? Ako da, znate o čemu pišem. Ako ne, niste imali sreće, postali ste žrtva, a da toga niste ni svjesni. Navodno negdje još postoje mjesta gdje ih se može vidjeti i susresti. S takvih mjesta se još vide zvijezde, a ako se pitate što su to zvijezde…
Fotografije: Danijel Reponj i Marija Lovrenc
slika1 - Sastavljanje opreme i instrumenata.
slika2 - Traženje nebeskih objekata.
slika3 - Fotkalo se svime.
slika4 - Teleskop je trebalo uravnotežiti.
slika5 - Zlatko drži predavanje pod zvjezdanim nebom.
slika6 - Sad će meteor, samo što nije, ovaj mi neće pobjeći...
slika7 - Volimo astronomiju, teleskope, meteore...
slika8 - Što li on to gleda?
slika9 - Crno bijeli teleskop.
slika10 - Aj' gas' taj blic!
slika11 - Fotografiranje kroz teleskop.
slika12 - Godine nisu prepreka za bavljenje astronomijom.
slika13 - Fotkaš kroz teleskop? Aha. Gle imam i ja fotić :-)
, 
KOJI TELESKOP DA KUPIM?
