Astronautika: misije

Draško Dragović

Ne znam šta da kažem. Naravno da nisam za takve experimente. To je nefer i nehumano. To niko nikada ne bi predložio u nekoj drugoj oblasti. To bi bilo isto kao eksperimentisati sa lekovima, genetikom, ekonomijom ... Ne vidim kakvo opravdanje može da se suprotstavi humanosti i onom ljudskom zdravom razumu.

Nije baš ovo za objavu ali je po meni sve to teška glupost i zapadnjačko šegačenje sa ljudskim vrednostima. Uskoro će se ljudsi život svesti na statistiku. Samo rezultati, rezultati ... Neka šalju svoju decu

Čitao sam da su nekim takmičarim ponudili da postanu Olimpijski prvaci ali će posle toga morati da umru. I ogromna većina je pristala! Zamisli te budale!!! Za šta bre da daš život? Za TV prenos i da trenerke i patike nose tvoje ime?

Gade mi se takve priče

Ma svi znaju da su stavovi fleksibilna kategorija. Možda bih i ja pre 30 godina tako mislio, ali sada kad imam porodicu i dete nikad ne bih bio nizakakva extremna rešenja. Zbog čega da neko da svoj život, pa makar bio i kreten? Za Nasu, da oni doznaju nešto značajno za nauku? Pa već ima toliko značajnih doprinosa u svim oblastima i opet statistika kaže da samo 7% ljudi na svetu ima siguran krov nad glavom

Nisam ti ja za pe priče

Danijel Reponj

Put na Mars ne ostvaruje se putem showbusinessa i reality showova, tako da sve što se tamo događa, tamo će i ostati. Nemam što više o tome reći.

Lijepi pozdrav!

Marino Tumpić

Odiseja Mars

Taman kada se odlučim ostati doma na jedan dan i odmarati urednik AM-a Zorkić Aleksandar iskoristi moju neopreznost zelenog kružića na gmail-u i da mi da posla oko davanja izjave i mišljenja apropo situacije „Mars One“.

Dobro rekoh, napraviti ću to, a u sebi kontam kako će on to zaboraviti a ja neriješavanjem obveze istu riješiti. E al nije sve jednostavno u životu. Prvo povrati mi se sunčanica koju nisam preležao, drugo pod temperaturom sam i ne želim znat koliko, treće – Dajana Posavčić, intervju s njom.

Da skratim priču za sve one koji su „normalni“, koji nemaju temperaturu, koji su na nekoj fešti na moru, za sve one koji misle da su važeće teorije o nastanku svemira, silama u svemiru ispravne, za one koji vjeruju isključivo racionalnom tehnološkom razvoju prema planu i programu, za sve one koji se mire s situacijom u kojoj špekulanti na burzi dižu i spuštaju cijenu hrane, goriva, materijala.. kako im prdne jer eto postoji mogućnost da se neka brodica zaleti u tanker pa BI (futur!) nafta onda poskupila. Svi koji su uhljebljeni ili uljuljani u čahure znanosti, tehnike, društva, religije, ekonomije i misle da je situacija takva kakva je – svih njih lijepo molim da dobro popljuju moj tekst i „Mars One“ i sve takve slične stvari te da nipošto ne krate vrijeme čitajući ovakve „gluposti“.

Za one druge, koji su spremni čuti kako stvari nisu onakve kakvima se čine, namijenjen je tekst koji se nalazi u nastavku. Naravno, uzurpirat ću medijski prostor kako bi nahvalio moj tim, kako bi uzdignuo u nebesa prijatelje čije tekstove možete čitati i na stranicama AM, kako bi ukazao na jednu drugu stranu budućnosti za koju baš poput A. C. Clarkea ne znam da li će se odigrati u narednim godinama ili dalje u budućnosti. Ali znam da je princip „iskakanja“ iz granica „normalnog“ jedino što će ljudski rod dovesti negdje (ne pitajte kamo). Postoje znanstveni i tehnički timovi i organizacije koje rade na razvoju teorija i uređaja. Razvoj teče jednoliko. Polako ili brže, ali jednoliko. Tu je početak i kraj priče za normalne. Ipak, povremeno u taj jad i čemer uskaču vizionari. Rijetki ih mogu shvatiti, rijetki ih simpatiziraju, mnogi ih miluju pridjevima od nadriznanstvenika do potpunih idiota bez pokrića. Što je najbolje neki od vizionara to i jesu, drugi nisu. Koji jesu, a koji nisu nikada nećemo saznati osim u slučaju da takvi ostvare svoje vizije. Često je snaga vizionara takva da mogu pokrenuti ljude oko sebe na stvari koje inače nikada ne bi napravili. Dobitna kombinacija je kada se vizionari spetljaju sa ljudima koji imaju novaca. E tada je sve moguće. Sjetite se programa Apollo, to je bila ludost bez premca. Ipak u astronautici su se stvari nakon 1970. zabetonirale u žabokrečini lažnih razvojnih programa. Osvrnimo se na tren što se to događalo od tada na ovamo. Čovjek u orbiti, svemirske stanice na 300 km iznad nas, letjelice u međuplanetarnom prostoru, javnost koja želi „svježu krv“ ali je ona preskupa. Sovjeti se vrte oko Zemlje s Progresima, Sojuzima, Saljutima, Mirom, amerikanci skalamaeriju za Mjesec pucaju prema Skylabu i misijama na nj. Nitko zapravo ne zna što točno hoće, a onda dolazi era raketoplana. I Amerikanci i Rusi i Europljani i Japanci zaglibili su bez vizije što dalje. Na stranu to što su iskustva sakupljena u misijama oko svemirskih postaja (MIR, ISS) dragocjena za buduće letova izvan Zemljina gravitacijskog utjecaja. Potrošili smo gomilu para a ostali zarobljeni neposredno iznad Zemlje. Na svu sreću znanstvenici su se uspjeli othrvati povampirenim likovima sa epoletama koje krase raznolike zvjezdice na ramenu i za cijenu jednog lovca ili bombardera realizirati robotičke misije na druge svjetove. Ipak premalo je to sve. Moj prijatelj Miroslav Ambruš Kiš na svojem je blogu doslovce razotkrio kako je svemir danas dostupan svima samo treba biti vizionar i imati mrvicu para. Mi u AUV i Astronautika timu praktično tapćemo u mjestu već godinu dvije dana jer za trošak godišnje plaće nekog veoma lošeg „najebavatelja nogometne lopte“ koji igra u zadnjoj ligi u selu ne možemo ostvariti testiranja i nabavku opreme kako bi Hrvatska dobila svoj prvi satelit. To je za one „skockane u okvire antivizionarstva“ teška zezancija i glupost, a o klipovima koji nam se podmeću pod noge da i ne govorimo. Na astronomskom kampu Letenka tijekom godina i s ljudima koji tamo dolaze toliko je operativnih i izvedljivih ideja o osvajanju svemira rečeno, ali ključ su novci kojih naravno nema nigdje jer treba osigurati „kruha i igara“. Svejedno, oko Mars One projekta podigla se prašina. Je li ona opravdana i hoće li se projekt realizirati potpuno je nebitno. Bitno je da postoje vizionari koji streme višem cilju. Jedan od takvih projekata osuđen je na uspjeh! Koji i kada ne znamo, ali to će se dogoditi. Važno je ljudima dati nadu da se nešto može ako se želi i hoće. Uz dovoljno novca i rudarenje u svemiru biti će posao koji za sada izaziva podsmjeh. Zapravo čini mi se kako svi skupa zapravo i nismo svjesni na kakvoj se prekretnici u osvajanju svemira nalazimo. Mogući su različiti scenariji, ponajviše gledano s kronološkog stajališta. Živimo u vremenu kada će vam privatne tvrtke lansirati suprugu ili muža u svemir ako to platite. Mnoštvo stvari se događa na putu drugačijeg osvajanja svemira. Uostalom pogledajte samo GLXP natjecanje. Opet kažem na stranu što time NASA i ekipa besplatno dobivaju intelektualno-tehničke dosege tridesetak timova koje bi inače morali masno platiti. Je li slanje Hrvatskog rovera na Mjesec ili orbitera oko Mjeseca utopija? Zasigurno u jednom dijelu je! ALI trebali biste vidjeti sastanak našeg tima i razgovore ljudi od akademskih zvanja do tokara i obratno. Priče i rasprave ozbiljne su a riješenja drže vodu. Nedostaje novac kojeg ima, ali nam kažu da ga nema (naravno treba napraviti kanalizaciju, a to je preče od ulaska jedne zemlje u svemirsko doba). Sjećate li se I. Asimovljevih romana o Zadužbini? Znate li tko je Hari Seldon i da je on tvorac psihoistorike koja u njegovim djelima postaje razrađena statistička znanost? Da ne razglabam o aksiomima i izračunima recimo samo kako je to bio način predviđanja budućnosti na znanstvenim temeljima. Primjenimo li dio te Asimovljeve tvorevine na nas možemo slobodno reći kako je Mars One ili Hrvatski rover na Mjesecu realnost, samo je pitanje hoće li vizionari tih projekata u bližoj ili daljnjoj budućnosti pronaći naklonjenu dušu s financijama u izobilju. Uostalom zamislite što vam u životu treba? Koliko milijuna eura, kuna, dolara... Nekoliko.. Ajmo vidjet; treba nam kuća, stan, vikendica, brod, auto, skuter, bicikla, posao, sigurnost za potomstvo i nas samih kako bi svijetu i sebi dali najviše, a bez grča u prsima od kojeg danas trideset ili četrdesetgodišnjaci dobivaju infarkte. Koliko je to novaca? Pa recimo dva, tri, četiri, ili pet milijuna. Ok želimo putovati po svijetu, skočiti nekim krilatim avionom do 100 km visine. Uzmimo si još par milijuna. Ali ŠTO kada imamo milijarde? Kuda s njima? E tu je kritična točka psihoistorike ljudskog roda. Mecene i vizionari. Savršen spoj za povijesne knjige koje će se pisati u budućnosti. Nadalje, još jedno ključno pitanje? Jel vi vidite da su danas normalni ljudi sretni? Nisu baš nešto, optimistički gledano. A vizionari? Njihov pogled daleko od svijeta učmarenog u žabokrečinu pokazuje žive oči koje gledaju dalje. Ti su ljudi sretni i odvažni iako znaju da ih njihovi suvremenici u velikom broju uopće ne shvaćaju, a ni doživljavaju ozbiljno.

Vjerujem kako će neki od iskusnih poznavatelja astronautike koje je Zorkić također zamolio za osvrt na ideju Mars One više se pozabaviti samim životom na Marsu ljudi koji će tamo jednog dana otići. Ja ću ovdje uzurpirati vlastitu privatnost i privatnost još jedne osobe te za kraj citirati posvetu koju mi je Marcela Rasonja napisala na knjizi Isaaca Asimova „Fondacija“ (Zadužbina), glasi ovako; „Sretan je čovjek koji uspije maštati o budućnosti, a živjeti u sadašnjosti, koji pun entuzijazma gleda na svijet i uživa u njegovim čarima i ljepotama! Hvala ti što si me podsjetio. Tvoja zagorka - Marcela.“ Oni koji nisu trebali nastaviti čitati tekst već nakon prvog pasusa ionako neće razumjeti ništa od napisanog, a oni drugi, vi koji ste stigli dovdje baš kao i svi oni koji su se prijavili za put na Mars u jednom smjeru – Vi ćete to shvatiti...