Umrle da bi se ponovo rodile

U svemiru kojeg vidimo i opažamo zapazili smo mnoštvo zvjezdanih gradova, galaktika. Neke su mlade, neke stare, druge prevelike, treće premale, neke još nismo ni dokučili našom opremom. Znamo za veliki postotak malih galaktika koje su – jednostavno mrtve. Prvotne zvijezde odradile su svoje životne cikluse i polako se gasile, jedna za drugom sve dok zvjezdana svjetlost nije utihnula. Mali zvjezdani gradovi pretvorili su se tiha, bezživotna, umrla mjesta. Starosjedioci su se pretvorili u prah i pepeo a djece niotkud. No je li doista tako kako nam pričaju elektronički zapisi teleskopa na kojima ne vidimo viku i nestašluke mladih zvijezda?

Ekipa sa Lund Observatory (Švedska) prikupila je opažanja dvije male galaktike u susjedstvu Mliječnog puta. Mikrogalaktika Leo P nalazi se na pet milijuna svjetlosnih godina od nas i sadrži zvijezda mase ekvivalentne svega 560.000 masa Sunca, Leo T udaljena je tek  1.4 milijuna svjetlosnih godina, broj zvijezda u njoj još je manji. Ono što ove galaktike izdvaja od svoje vrste je njihova sjajnost i broj mladih, novorođenih zvijezda koje možemo vidjeti. Otkud sad to, izuzetak potvrđuje pravilo ili se u pozadini odigrava nešto puno zanimljivije nego što smo do sada smatrali.

Čini se vrlo izglednim kako stvari nisu toliko loše po male galaktike. Na stranu sitni problem kojeg imamo a tiče se putovanja informacija kroz prostor vrijeme brzinom svjetlosti. Brzinom kretanja kojom za treptaj oka stignemo do Mjeseca ili zavaljeni u ergonomsko sjedalo „Istra Space Explorera“ (svemirskog broda daleke budućnosti  kojime upravljaju Boris Saksida, Danijel Reponj, Muhamed Muminović, Aleksandar Zorkić, Drago Dragović i Radan Mitrović) sposoban putovati brzinom svjetlosti, taman popijemo čaj ili kavu za nepunih devet minuta od Zemlje do Sunca. Presporo, preprimitivno. Navedene galaktike u zviježđu Lava blizu su nam i vidimo što se kod njih događa. Daleke male galaktike još su nam uvijek nedostupne da bi ih mogli kvalitetno skenirati.

Astrofizičar Martin Rey i njegovi kolege sa Lund University zatražili su pomoć umjetne inteligencije i dobili odgovore. U malim galaktikama ima premalo zvijezda da bi proces rađanje-umiranje-rađanje bio vremenski sličan kao u „normalnim“ galaktikama. Nakon što prva serija zvijezda završi svoj život potrebno je daleko više vremena da se nanovo stvore uvjeti koji će plin i prašinu najprije ohladiti, potom zgusnuti a naposljetku zapaliti novu zvjezdanu vatru. Strpljen – spašen, kaže narodna poslovica koja bi se tako elegantno mogla uklopiti u ovakav scenario. Znamo da u svemiru nema nastanka ni nestanka materije i energije, prijelazi  iz jednog stanja u druga stalna su mjena i nude logičan odgovor na dosadašnje pitanje bez odgovora – zašto male galaktike umiru.

Računalne simulacije, uz istražene „iznimke koje potvrđuju pravilo“, upućuju nas na nužno eonsko strpljenje. Stvaranje uvjeta za reinkarnaciju nove stare male galaktike trajati će gotovo dvije trećine (oko 8 milijardi godina)  proteklog vremena od stvaranja svemira. Valovi nastali eksplozijama zvijezda na kraju životne dobi u takvim galaktikama negativno utječu na formiranje struktura protozvijezda. Dugoživući crveni giganti održavaju toplotu i ne dopuštaju hlađenje plinova a to su sve otežavajući faktori koji prolongiraju formiranja novih zvijezda. Teleskopi budućnosti na Zemlji i u svemiru moći će detaljno zaviriti u daleke male galaktike. Tada ćemo dokazati (ili opovrgnuti) računalne simulacije.

Kristen McQuin sa Rutgers University, Piscataway, država New York, SAD istraživala je Leo P galaktiku prije nekoliko godina. Iako nije direktno uključena u rad Švedskih kolega kaže kako isti itekako ima smisla posebice imajući u vidu uvjete i nove podatke na temelju kojih su dobiveni rezultati računalnih simulacija. 

Tamo negdje daleko u budućnosti, kad naše Sunce više ne bude zvijezda, kada svemir kakvog danas poznajemo bude neprepoznatljiv, diljem njega mnoštvo malih zvjezdanih gradova sjajiti će sjajem milijuna novorođenih zvijezda. Hoće li to biti baš tako nepobitno ćemo saznati u narednih desetak ili nešto više godina kada se Saksida i ekipa vrate sa „Istra Space Explorerom“ na Zemlju, taman u vrijeme prvih post inauguracijskih snimaka nove generacije enormno velikih zemaljskih i svemirskih teleskopa.