Tko je pametniji; sex igračka na napuhavanje ili robot na Mjesecu?

Živimo u eri bitisanja s terminom umjetna inteligencija, UI na našem jeziku ili AI (Artificial intelligence) na engleskom, kratice su to koje posvuda srećemo. Cijelu priču „zakuhali“ su mikrokompjuteri osamdesetih godina prošlog stoljeća, tada su te čudne kutije stigle u naše domove paralelno s dobrim SF filmovima, romanima.. 

Mikrokompjuteri, osamdesetih ulaze u naše domove, čak i poneke škole. Redovno su svoju pamet projicirali na ekrane kućnih tv uređaja. Još se bijelilo boje na plosnatom Sinclairovom ZX 80 nije ni zapeklo od isijavanja „vrućine“ pretoplog ispravljača montiranog u centralnom dijelu kućišta (sa poklopcem kao kod turbodizelskih automobila tih godina) kada je pristigao ZX 81. Usljedio je ZX Spectrum, Commodore 64, Atari, QL.. Bio je tu i Apple s modelima; IIc, Lisom NeXTom (manje ili više uspješnim polu/proizvodima). Nastale su u tom među-vremenu domicilne mikrokompjutorske ptice; Galeb, Orao, Lola8, Ei PECOM.. 

Ubrzo su svi pali u zaborav dolaskom PC generacije. 286,386,486... Članak u ondašnjoj Galaksiji opisao je računalni let jata lastavica, slučaj kada je jedna ptica neprogramirano udarila u zgradu, otresla krilima i nastavila let... Par natpisa o bio-računalima koja se moraju čuvati od prehlade i virusa (doslovce) vodila su ka SF-u koji se približio sadašnjosti. Strojevi koji misle i rade vođeni vlastitom inteligencijom! Tko se ne sjeća HALa 9000, humanoidnih stvorenja iz Aliena (čijim žilama ne teče krv) i sve sile ekipe koja se više ili manje uspješno drži  Asimovljevih zakona robotike, uključivo i četvrti, tj. onaj nulti, naknadno pridodan a čemu je zasigurno kumovalo i iskustvo „mladog“ Alvina iz Dijaspara kada je otkrio Lis. Ser A.C.Clarke teško da je prije pisanja Odiseje 2001 znao za računalni stroj CER 10 Instituta Mihajlo Pupin..

Danas nam računala kroje sudbinu, istodobno tražimo ljude koji bi pomoću aplikacija ili programa otkrivali nove svjetove u bazama podataka koje su prikupili vremenski strojevi astronoma na Zemlji i u svemiru. Kao da to strojevi ne mogu sve sami?! Naročito stoga što je AI već toliko udomaćen pojam da se njega ne groze ni žuti ni još žući mediji kada predstavljaju budućnost porno industije koja nas je već su/stigla. Nema dobnog ograničenja, nema toga što se ne može konstruirati ili preprogramirati pa da izgleda i oponaša baš ono i onako kako korisnik želi. Partner ili partnerica bez krvi s atributima kakve priroda teško da može stvoriti..

Kako uopće povjerovati da čovjek i dalje može ili mora biti „iznad“ strojeva, kad strojevi mogu sve. Nekoć je netko od autora priloga u Svetu Kompjutera ili Računara  napisao kako su i najpametnija računala pametna samo onoliko koliko im to omogućava programski jezik i programer koji je program napisao. Što se AI i neAI sustava tiče to je i danas najbolji odgovor. 

Postavlja se pitanje kako na banalnom primjeru pokazati svu moć i nemoć računala, strojeva (zvali ih robotima, kiborzima, automobilima, perilicama, mobitelima..)?!

Zar sva ta računalna pamet ne zna da postoje utičnice bezmalo svugdje, nego baš moraju ostati bez električne energije, mobiteli nam to rade svakodnevno. Ta barem su morali čuti za Marina Soljačića (MIT) i beskontaktni, bezžični prijenos električne energije.  Zar je sva ta silna AI toliko glupa da sama sebe ostavi na milost i nemilost primitivnih homo sapiensa koji ju u kutijama ove ili one vrste nosaju sobom unaokolo? Nisam još svjedočio situaciji da je stroj sam od sebe producirao neki drugi stroj. Na našem planetu nema (još) takvih dojava. 

Mada i tu treba biti oprezan, to poprilično dobro zna i Damir Mikuličić (Izvori, Zagreb) koji je svojedobno napisao jako zanimljivo štivo u vidu knjige Svjedočanstva o budućnosti (Prosveta, 1988.). Citat iz knjige Astrofotografija (UAD Sarajevo, 1983.) Aleksandra Tomića u kojem kaže; astronomi amateri analognog fotografskog doba (hint; ORWO i EFKE)  trebaju biti sretni ako se na njihovim fotografijama planeta nazire ikakva „fleka“ na planetarnom disku čak i velikog Jupitera,  strojevi su odveli u prošlost koje se ne sjećaju ni danas već ne odveć mladi astrofotografi digitalnog doba. 

Strojevi su deklasirali UNIS TBM mehaničke lupalice (pisaće strojeve) a uređenje tekstova podignuli na nivo nezamisliv u vrijeme kada se tražio kolutur crno-crvene trake u papirnicama. Genijalnost genijalaca strojevi nemogu ni prokužiti a kamoli zamijeniti. MENSA testove i dalje bolje riješava osnovnoškolac nego li i najbolje superračunalo, ono se nikada samo od sebe neće sjetiti da iz dosade riješi test. Doduše to će i današnjoj generaciji teško pasti na pamet, nažalost.

Umjetna inteligencija ne postoji, neće ni postojati barem još neko vrijeme, strojevi su bez pametne pameti!

Kako to znamo? Evo jednostavnog primjera; svakodnevna situacija kad želimo komentirati neki članak a traži se da pročitamo nekoliko prikrivenih slova i brojki kako bi mogli poslati komentar, ili da na rebus fotografiji označimo dijelove rastera na kojem se nalaze stepenice. Taj jednostavan posao za ljudski mozak još je uvijek daleko od mogućnosti strojeva. Ono što je nama homo sapiensima jasno na prvi pogled umjetnoj je inteligenciji eonima daleko. Hoće li se i kada to promijeniti? Nisam siguran želimo li to zaista, a kada se to dogodi na pameti moramo imati jednu veoma važnu stvar. Ona tri plus nulti Asimovljev zakon robotike za pravi AI zaista neće predstavljati prepreku..

Ipak, ponekada se prema strojevima ponašamo kao da su živi. Nerijetko ćemo doživjeti da se ljudi koji su stvorili nekakve podvodne, nadvodne, zemaljske, leteće ili svemirske strojeve prema istima verbalno (pa i ne samo verbalno) ophode kao prema živim bićima, kao da oni imaju ono nešto što nazivamo dušom, ma što to značilo. Veliki broj ljudi udahnuo je u te „skalamerije“ svoju osobnost, svoj um i tijelo, svoje znanje i vrijeme i na taj im način udahnuo dio sebe. 

Ljudi su sposobni proizvoiditi strojeve, strojevi nisu sposobni proizvoditi ni sami sebe a ni ljude na svoju sliku i priliku. Prostituirali smo termin Umjetna Inteligencija, a da pritom teško i sami za sebe u eri zakrvljenih očiju možemo reći kako baštinimo prirodnu inteligenciju. U elokvenciji našeg svakodnevnog verbalnog mudrovanja često kolokvijalno čujemo izraz „glup je ko penis“, možda bi primjerenije bilo reći „glup je ko računalo“, znatno je više istine u potonjem izrazu.