A koliko smo ga mi (pre)platili

Mobilni telefon postao je neodvojivi dio svih nas.  Zadovoljstvo, pomodnost i potreba - sve u jednom, po prihvatljivoj cijeni. S dodatkom interneta, u rukama imamo gotovo svo znanje svijeta na dodir jagodice prsta. Mobitel je najsavršeniji tehnološki proizvod naše civilizacije, skup stoljetnih znanja i iskustva mehanike, elektronike, informatike, radiokomunikacija.. upakirano u dizajnersku pločicu od koje se ne odvajamo. Ovo potonje je „bogom dana igračka“ za tajne službe. Više ne moraju trčkarati za ljudima i tražiti informacije. Sami ih nemilice dijelimo uokolo, htjeli mi to ili ne. (Ta ne mislite valjda da ste lokaciju, mikrofon, kameru zaista isključili ili da je mobitel neaktivan kada ste ga „ugasili“).

Sredinom devedesetih pojavili su se prvi NMT mobilni telefoni, nedugo potom i oni bazirani na GSM tehnologiji. Prve, i one među prvima plaćalo se preko 20.000kn, dvije, tri godine kasnije cijena je pala na „samo“ desetak tisuća kuna. Složiti ćemo se da bi to po današnjim cijenama bilo bar dvostruko.  Bilo je to vrijeme kada se mobitel na stolu doživljavao više od nabrijane, luksuzne jurilice na četiri kotača. Minuta razgovora bila je skuplja od kave.  Vremenom je cijena uređaja počela padati, broj proizvođača i modela je rastao. Zatim su došli polupametni, potom pametni i jeftini mobiteli. Autor ovih redaka svoj je prvi mobitel platio nekih 15.000kn. Danas mi ne bi palo na pamet izdvojiti više od 1.500-2.000kn za novi mobitel. Znate što je zanimljivo? Svi u lancu, od proizvođača do trgovca više zarade na današnjem mobitelu cijenovne klase 2.000kn nego na onom od prije dvadeset i pet godina koji je koštao 15.000kn! Kako je to moguće i koliko zaista košta mobitel?!

Odgovor na to pitanje je jednostavan a za njegovo razumijevanje potrebna nam je matematika drugog razreda osnovne škole.

Pretpostavimo da se u našim rukama nalazi mobitel u cijelosti osmišljen, projektiran, izrađen u Republici Hrvatskoj, kao i sve njegove komponente te svi uređaji i komponente potrebni za ostvarivanje poziva ili pristupa internetu, uključivo hardware i software.  

Stop, STOP!  Vratimo se ponovno pročitati gornji pasos, pročitajmo ga s razumijevanjem. Načinimo sliku u glavi što bi sve bilo potrebno prije nego bi naš imaginarni „CROMOB“ zaživio u ruci. Da, u pravu ste, radi se o (ne)mogućoj misiji, scenariju iz znanstvene fantastike. Nažalost.

Prvo, bilo bi potrebno školovati mlade ljude, izgraditi laboratorije, napraviti strojeve koji rade strojeve i njihove komponente, izgraditi tvornice.. Ukratko, bile bi potrebne generacije i novac. To nećemo doživjeti sve dok se naš svijet ne promijeni pa shvatimo kako apartmani, hoteli, betoniranje obale, nogometna „industrija“ i ostale bravure koje slavimo kao super stvari ne donose napredak.

Al hajde da bar radi zaključenja ovog članka probamo u glavi odigrati,pojednostavljenu, misao o „CROMOB-u“ do kraja. Kada bi u ruci imali prvi primjerak funkcionalnog pametnog mobilnog telefona izrađenog u Domovini njegova bi cijena (da, baš tog, prvog primjerka!) bila, recimo, milijardu eura!

Tko bi, svih nam bubnjeva Darkvuda (da parafraziramo Zagora) kupio mobitel od milijardu eura? Odgovor je; vi i ja i njega bi po tržišnoj cijeni platili onih 200 eura koliko bi autor danas izdvojio za dobar, novi mobitel. Kako?

Odgovor se krije u broju proizvedenih primjeraka. Ukoliko na razvoj, komponente, proizvodnju potrošimo milijardu eura a prodamo deset milijuna mobitela, pojedini primjerak zaista košta svega 100 eura. Neka od onih preostalih sto eura još pedeset eura potrošimo na ostale elemente (radnici, trgovina, reklama, distribucija...) ostaje nam zarada od 50 eura po pojedinačnom primjerku mobitela. Na deset milijuna prodanih uređaja to iznosi pet stotina milijuna eura, pola milijarde eura na jednom jedinom tipu mobitela za nas, našu zemlju, naše ljude! 

Milijarde i milijarde mobilnih telefona proda se diljem svijeta tijekom samo jedne godine. Kada bi naša preljepa Domovina godišnje proizvodila samo desetak modela mobilnih telefona te ušla u svijet tehnoloških zemalja kao društvo imali bi ZARADU koja se mjeri milijardama i milijardama eura. Istaknimo još jednom, imali bi zaradu a sve prije toga plaćeno i namireno. Stvarni novac, stvarnu vrijednost. To je pravi put kulture, bontona, poštovanja, prosperiteta, uvažavanja i osmjeha na licima sretnih ljudi. Naravno, ovo je samo jedan od primjera koji nam dočarava koliko smo duboko zaglibili..