Izgleda pomalo nevjerojatno da nakon toliko robotičkih misija na i oko Marsa tek danas možemo biti sigurni kako čovjek može preživjeti i živjeti na Marsu. Rezultat je to obrade i analize mjerenja koja su tijekom proteklih desetljeća prikupile robotičke letjelice i roveri upućeni na Mars a posebice mjerenja koja je ovih dana načinio NASAin pokretni robot Curiosity.

Danas znamo kako je doza radijacije koju bi čovjek na Marsu primio iz svemira ali i iz tla same planete u granicama vrijednosti koje ljudski organizam može izdržati bez izgleda da bi kao posljedica istog nastupile mutacije i zloćudne tvorbe. Konkretna mjerenja odnose se na ambijent Galeova kratera gdje se Curiosity trenutačno nalazi no vrlo je vjerojatno kako se slična situacija nalazi i drugdje na Marsu. Opasnosti koje čovjeku prijete tijekom putovanja prema Marsu i boravka na crvenoj planeti nisu male. Zračenja svih vrsta iz dalekog svemira ali i Sunca ponekada u „pikovima“ dostižu vrijednosti koje čovjek ne bi preživio (tu na scenu nastupaju tehničke tvorevine koje moraju pružiti odgovarajuću zaštitu), no u svim ostalim situacijama Curiosity je nedvosmisleno odgovorio kako je putovanje i boravak na Marsu – „otvoreno“ za čovjeka. Potpuno je sigurno kako čovjek može živjeti na Marsu, uvjeti se tamo ne razlikuju puno od uvjeta koje astronauti svakodnevno konzumiraju na Međunarodnoj svemirskoj postaji, izjavio je Don Hassler, znanstvenik sa Southwest Research Institute, Boulder, Colorado. Predstoji nam još mjerenja i istraživanja, sustav RAD (Radiation Assessment Detector) postavljen na Curiosityu još nije bio u prilici da mjeri vrijednosti zračenja u slučaju velike Solarne flare koja bi pogodila Marsovo tlo. Kada se to dogodi imati ćemo obuhvaćen i taj segment za konačnu evaluaciju humano-habitabilnog okružja na Marsu.

No, kolika je zapravo doza radijacije koju astronauti dnevno prime na ISSu? Ovisno o svemirskom vremenu dnevna se doza kreće u vrijednostima od 0,3 do 0,8 mSv, u prijevodu to je ekvivalent jednog do dva izlaganja rendgenskom zračenju ambulantnih medicinskih dijagnostičkih uređaja. Tijekom „standardne misije na Mars u trajanju od petsto i nešto dana astronauti bi dobili prihatljivu dozu ekvivalentnu 500 do 1000 dijagnostičkih pretraga. Ipak, tehnika mora biti spremna zaštititi čovjeka od iznenadnih, snažnih doza radijacije koje se povremeno događaju kada se na Suncu dogode velike erupcije. Primjerice 29. septembra 1989. godine na ondašnjoj svemirskoj postaji MIR astronauti su tijekom samo nekoliko sati bili izloženi zračenju od 4.9 mSv (ne zaboravimo da se nalaze u zaštiti Van Allenovih pojaseva!), istovremeno na međuplanetarnom koridoru k Marsu letjelice su registrirale zračenja od čak 2300 mSv što je dvostruko više od dozvoljene jednogodišnje doze zračenja za astronaute! No takve su situacije ipak rijetke, ali o njima itekako treba voditi računa jednom kada se čovjek odvaži na međuplanetarno putovanje.

Astronauti su svjesni kako njihova profesija na dugotrajnim svemirskim misijama statistički skraćuje život za dvije do tri godine. Iako ovo izgleda preopasno, sjetimo se kako je primjerice pušenje statistički znatno nepovoljnije po čovjekov život od svemirskih putovanja.