Dvadeset godina kasnije

Kolaž poslao Marino Tumpić

Snažne svemirske oluje svakodnevno oplakuju naš planet. Povremeno te oluje prerastu u mazohistička divljanja poput nepredvidljivih pijavica ili tornada na moru ili priobalju. Sinoć, u noći s nedjelje na ponedjeljak (05.11.2023./06.11.2023.), a posebice rano navečer, s naših se prostora golim okom vidjela polarna svjetlost (aurora borealis). Mnoštvo je ljudi vidjelo, fotografiralo i uživalo u prirodnoj pojavi sraza geomagnetske oluje s Sunca i Zemljinog zaštitnog geomagnetskog polja. Pojava se vizualno manifestira kao valovita koperna magičnog crvenkastog zastora (zelene, žute) kroz koji se na noćnom nebu vide i zvijezde. Aurora borealis, na južnoj Zemljinoj polutci to je Aurora australis, samo je jedna od sastavnica svemirskog vremena, mnoštva događanja kojih nismo niti svjesni, a o kojima ovisi cijelokupni život na Zemlji.

Na našem smo portalu tijekom zadnjih mjeseci objavili nekoliko članaka na temu polarne svjetlosti. Pripremili teren za sve čitatelje kako bi pri pojavi aurore bili spremni. Brojnost fotografija, komentara očevidaca, ljudi koji su vidjeli jako rijetku pojavu na nebu velik je i to nas raduje. Do XXI stoljeća, doba  modernih i moćnih mobitela-fotoaparata, brzine i dostupnosti informacija, s naših se područja svega par puta spominje svjedočanstvo o viđenju polarne svjetlosti, a fotografija ima manje nego prstiju na jednoj ruci. Digitalno doba promijenilo je permisu kako samo astronomi i eventualno metereolozi imaju šansu da jednom ili dvaput u deset ili dvadeset godina možda ugledaju polarno svjetlo.

Moderno doba opažanja i bilježenja aurore započelo je prvom u povijesti Hrvatske digitalno napravljenom fotografijom u noći 30./31.10.2003. Tada je Marino Tumpić (Vidulini) fotografirao iznimno jake izboje polarne svjetlosti. Nekoliko kolega astronoma iz Hrvatske i susjednih zemalja te je noći također svjedočilo „nebeskom zastoru zagasito crvene boje iznimne sjajnosti”.

Od tada na ovamo u nekoliko je navrata polarna svjetlost pohodila naše krajeve. Jednom ili dvaput kiša i naoblaka uskratili su pogled. Danas, danas već znamo razumjeti mehanizam pojavljivanja aurore. Puko gledanje baza podataka svemirskog vremena ne znači ama baš ništa. I ovdje vrijedi univerzalno pravilo; što bolje razumijemo, što više znamo, što se više trudimo to je krajnji rezultat bolji. Usudimo se reći kako smo sebe i čitatelje unazad nekoliko mjeseci pripremili na sinoćnu sjajnu polarnu svjetlost. Naš kolega i astronom, Marino Tumpić, ne isključuje nove pojave aurore tijekom narednih noći. Ipak, naglašava kako nije moguće precizirati datum i vrijeme; „Svemirsko vrijeme tek smo počeli proučavati, za njegovo razumijevanje biti će nam potrebne generacije. Na nama je da zastanemo pod zvijezdama i svjedočimo nebeskim ljepotama, one su tu zarad nas i naše djece, unuka kojima ćemo ispričati magičnu svjetlosnu igru na našem nebu a time i njima zagolicati maštu”.

Sunce se sada nalazi na putu ka maksimumu svoje aktivnosti koju će dostići sredinom 2025. Na tom putu događati će se sve više i više eksplozija na njegovoj fotosferi. Kada oblaci geomagnetskih silnica udaraju u Zemljino elektromagnetsko polje mi vidimo igre polarne svjetlosti. Aurora je gotovo redovna svake noći na dalekom sjeveru Kanade, Nordijskih zemalja, Ruske Federacije...kod nas ona se tijekom ovog stoljeća vidjela svega nekoliko puta. Moderne tehnologije načinile da pojava rezervirana samo za astronome („prigoda jednom u dvadeset godina”) danas postaje nešto u čemo možemo uživati svi. Zapravo, na danjem i noćnom nebu ima toliko zanimljivosti samo ih mi zdravih očiju ne vidimo jer imamo važnija posla kao zarobljenici društvenih mreža i lažnih vijesti po velikom broju medija.