Zodijakalna svjetlost ujutro i navečer vidljiva na našem nebu

Nikoli Tesli pripisuju svakakva dostignuća kako ona koja je ostvario tako i ona koja nije. „Aalternativci“ mu često podmeću čak i nadnaravne moći ili pak vanzemaljsko porijeklo. Vizionar koji je svojim radom osigurao „besmrtnost“ u ovom našem slučaju ipak je posredni krivac za nešto što smo izgubili na našem nebu: Zodijakalnu svjetlost.

U vrijeme naših djedova i baka, prije doba elektrifikacije a naročito prije eskaliranja svjetlosnog zagađenja krajem februara i početkom marta naši su stariji svjedočili pojavi „lažne zore“ odnosno „lažnog sumraka“. Radi se zapravo o golim okom vidljivom odsjaju Sunčeve svjetlosti od mnogobrojnih čestica međuplanetarne materije, veličine od nekoliko mikrona pa do mikro-asteroida promjera jednog metra, koji orbitiraju oko Sunca u ravnini ekliptike, ravnine kojom se oko naše zvijezde kreću i svi planeti. Kako se zviježđa zodijaka prividno nalaze u istoj ravnini, to je po njima ova pojava dobila naziv – zodijakalna svjetlost.  

Pojava je nalikovala početku jutarnjeg svitanja prije nego se ono stvarno događalo, odnosno sumraku nakon pravog sumraka. Nebo je nad istočnim odnosno zapadnim horizontom zbog zodijakalne svjetlosti bilo poosvijetljeno. Iz naših je krajeva zodijakalnu svjetlost zbog njenog pozicioniranja na nebu najlakše zapaziti krajem februara i početkom marta, te ujesen sredinom oktobra, kada je ravnina ekliptike najokomitije položena u odnosu na horizont. Tada je ona najsjajnija i moguće ju je uočiti i golim okom na nebu. Opažanje zodijakalne svjetlosti traži od opažača da bude na veoma tamnom području bez svjetlosnog zagađenja te da tijekom desetak minuta akomodira oči na potpuni mrak. Vrijeme u kojem je moguće opaziti zodijakalnu svjetlost je sat ili dva prije izlaska Sunca nad istočnim horizontom, odnosno sat/dva nakon zalaska Sunca na zapadu. Ono što ćete vidjeti je blijedi, 15° širok svjetlosni pojas koji se proteže ekliptikom do visine oko 50° iznad horizonta. Zodijakalnu svjetlost ne možete zamijeniti za Mliječni put koji se sada proteže visoko na nebu prolazeći preko zenita do druge strane horizonta. Jedino treba pripaziti da se neki od izvora svjetlosnog zagađenja u daljini krivo ne "prepozna" kao svjetlost zodijaka. Prvi pisani dokumenti o opažanju zodijakalne svjetlosti potječu od Perzijskog astronoma i matematičara Omar Khayyama a njezinu prirodu objasnio je talijanski znanstvenik Giovanni D. Cassini 1683. godine. 

Nedeljko Marković, Orion