Astronautika: misije

Rusija će u doglednoj budućnosti ponovo pokrenuti redizajniran program krilatih pilotiranih svemirskih brodova, a u raketnu flotu uvrstiti novu generaciju snažnih raketa-nosača, izjavio je Gennady Raikunov iz Moskovskog Central Machine building Instituta.

Presjek inačice Ruskog raketoplana Ptička

Nove rakete biti će sposobne da u svemir dopreme teret od stotinu tona, a krilati svemirski brodovi za višekratnu upotrebu moći će u svemir ponijeti šest ili više astronauta uz istovremeno značajan korisni teret.

Rusija, kao vodeća svemirska velesila zasigurno je tehnički sposobna za ovakav razvojni scenario svemirskog programa. Letovi u Zemljinu orbitu, te put k Mjesecu i Marsu uz istovremeno formiranje nastambi na tim nebeskim tijelima zasigurno podrazumijevaju zamjenu postojećih kapaciteta novim dizajnersko-tehnološkim riješenjima.

Ruski raketoplan Buran

Raikunov u svom obraćanju medijima nije precizirao o čemu se točno radi. Naime poznato je kako se raketna familija Angara već nekoloko godina nalazi u pred proizvodnoj, a radni modeli svemirskih brodova klase Kliper već su odradili određena testiranja. Je li Raikunov mislio na njih ili na nešto potpuno novo, zavijeno u dozu tajanstvenosti zasad će ostati predmet nagađanja.

Činjenica je kako ovakve izjave moramo uzeti s određenom dozom rezerve, a s druge strane ono što se i ovdje najavljuje kao izvanredno tehnološko dostignuće u Rusiji je prije dvadeset i nešto godina već bila budućnost u stvarnosti.

Tehniku iz prošlosti sada treba nanovo konstruirati

Projekt pilotiranih svemirskih brodova klase Buran koji je svoj testni let u potpuno automatiziranom režimu izveo 1988 te divovska raketa Energija (poletjela 1986.) s korisnim teretom od preko stotinu tona realizirani su tek koju godinu prije raspada SSSR-a. Tek danas postaje jasno o kakvoj se tada naprednoj tehnologiji radilo. Svemirske velesile danas nanovo planiraju stvari koje je čovječanstvo već jednom u prošlosti doslovce „imalo u šaci“. Političke a onda i financijske (ne)prilike uzrokovale su da takvi projekti naprosto propadnu i postanu samo povijesna crtica. Da su ondašnje prilike bile samo malo drugačije danas bi Arthur C. Clarkeova „Odiseja u svemiru 2001“ bila stvarnost, ljudi bi se poodavno (opet) šetali po Mjesecu a „čeprkanje“ po Marsovom pijesku upravo ovih dana ne bi bila samo priviliegija robota već pravih, ljudskih astronauta.

Raikunove izjave ma koliko bile preoptimistične i/ili realne podsjećaju nas na priču o mladom Alvinu i civilizacijama poput Dijaspara koji su već jednom dotakli zvijezde a zatim stagnirali. Svjetska astronautika danas usprkos uspjesima robotičkih sondi zapravo je na razini kombinacija tehnike šesdesetih i sedamdesetih godina prošlog stoljeća uz izuzeće slijetanja astronauta na Mjesec. Tek za dvadeset ili trideset godina ponovo ćemo na predispoziciji imati znanja i tehniku koju su i Rusi i Amerikanci već jednom imali a zatim izgubili..

Raketni monstrum Energija na raketnoj rampi prije gotovo tri desetljeća (model)

Naš vrstan poznavatelj astronautike, Ogren Variola iz Tehničkog muzeja u Zagrebu na pitanje može li se proizvodna linija projekata Buran i Energija nanovo pokrenuti izjavio je kako to nije moguće. Dokumentacija i proizvodni kapaciteti su nestali ili uništeni, potrebno je nanovo načiniti stvari koje su već jednom bile konstruirane i ispitane. Svjetska astronautika u narednim će godinama snažno krenuti u budućnost, reinkarnacijom projekata iz isto toliko davne prošlosti.