Astronautika: misije

Znanstvenici s Sveučilišta Iowa smješteni u Fairbanksu na Aljasci krenuli su u lov na polarno svjetlo dvama NASAinim raketama tipa Black Brant IX (dvostupanjska) i Black Brant V (jednostupanjska).

Kliknite na ilustraciju

Simultano lansiranje dvaju raketa za istraživanje polarne svjetlosti s Aljaske

Polarna svjetlost snimljena iz Istre 30./31. oktobra 2003. (Astronomska udruga Vidulini - Marino Tumpić)

Iz Istre aurora je zadnji puta snimljena 21.01.2005. (Astronomska udruga Vidulini – Ana Galant i Neven Udovičić)

Već su tjednima čekali povoljne vremenske prilike i pojavu velike polarne svjetlosti kako bi uređajima i instrumentima smještenim u koristan prostor ovih raketa s lica mjesta istraživali što se to događa u atmosferi i u Zemljinom magnetskom polju prilikom pojave polarne svjetlosti. Izvršili su simultano lansiranje dvije rakete od kojih je dvostupanjska Black Brant IX za samo desetak minuta dospjela na visinu od 400 km a druga, jednostupanjska Black Brant V tijekom osam minuta leta na 150 km iznad Zemlje. Lansiranje je obavljeno s lokaliteta Poker Flat Istraživačke postaje nedaleko Fairbanksa na Aljasci. Ovo je prvi puta da su u istraživanje polarne svjetlosti istovremeno krenule dvije rakete opremljene uređajima za istraživanje koje će omogućiti pogled u "treću dimenziju" ove pojavnosti. Sveučilište u Iowi već godinama radi na projektu ACES (Auroral Current and Electrodynamics Structure) koji ima za cilj razumijevanje procesa koji se događaju prije, za vrijeme i nakon pojave polarne svjetlosti. Nakon prikupljanja podataka slijedi njihova obrada i računalna modeliranja.

Polarna svjetlost, poznata i kao aurora borealis na sjevernoj Zemljinoj polutci, odnosno kao aurora australis na južnoj Zemljinoj polutci, česta je pojava u polarnim predjelima planete. Znamo da ju uzrokuje povećana Sunčeva aktivnost te da je njezin monitoring i razumijevanje dio projekta kojeg nazivamo "svemirsko vrijeme" s nedovoljno proučenim implikacijama na biljni i životinjski svijet, čovjeka ali i tehnologiju suvremene civilizacije.

S naših krajeva polarno svjetlo moguće je vidjeti samo za vrijeme najsnažnije Sunčeve aktivnosti. Statistička vjerojatnost za njeno opažanje je 1-2 puta svakih desetak godina! Ipak tijekom 2003. godine iznimno velika aktivnost na našoj zvijezdi učinila je auroru vidljivu i s naših prostora! Članovi Astronomske udruge Vidulini snimili su ju u nekoliko navrata, a posljednji puta 21. januara 2005. godine. Kako je Sunce sada na neočekivanom produženom minimumu aktivnosti nema izgleda da ćemo treperave zavjese crveno-zelenkastog svjetlosnog zastora ugledati još barem nekoliko godina.

Polarna svjetlost rezultat je sraza snažnih Sunčevih zračenja i bljeskova te izbačaja koronarne materije koje nastaju kao rezultat velike Sunčeve aktivnosti u trenucima njihova «udara» u Zemljino geomagnetsko polje. Zemljin geomagnetski štit se tada «savija i grči» pod strahovitim pritiskom «uljeza» sa Sunca. Rezultat nenormalo visokih vrijednosti međusobnih interakcija zračenja i materija upravo je pojava prekrasnih igara svijetlosti raznih boja na noćnom nebu koje nazivamo – aurora borealis (polarna svjetlost)!

Zanimljivio je kako se «kroz» polarnu svijetlost vide zvijezde(!) što nije slučaj kod svjetlosnog zagađenja, pa to može biti jedan od orijentira za prepoznavanje aurore.