Negdje u proljeće, prije dvadesetak godina, bio sam drugi put u Egiptu. Za razliku od prethodne posjete iz 1986. godine (Ekspedicija za posmatranje Halleyeve komete), ovo putovanje je obuhvatilo samo sjeverni dio Egipta (Kairo, Aleksandrija, Sueski kanal i Sinaj). Moj direktor i ja smo bili gosti direktora egipatskog Hidrometeorološkog zavoda koji nam je organizirao nekoliko zanimljivih događaja, a i sami smo se odlučili i na jednodnevni izlet u Aleksandriju.

Došli smo kasnim noćnim letom i na aerodromu nas je dočekao predstavnik Zavoda. Automobil sa šoferom bio je poprilična krntija. Ubacili smo kofere u gepek, a kada smo došli pred hotel gepek se više nije mogao otvoriti. Naš pratilac i šofer su nekoliko minuta pokušavali – ništa. Onda se na naše zaprepašćenje jedan od njih popeo na krov i počeo skakati u mjestu. To je pomoglo, brava je popustila.

Hotel u kojem smo bili smješteni nalazio se na rubu koptske četvrti. Bilo mi je zanimljivo uveče prošetati rubnim dijelovima. Kopti, barem većina koju sam sreo, imaju tamniju put od prosječnih Egipćana. Oni, manje-više, vuku direktno porijeklo od Egipćana iz faraonskih vremena, a u Egiptu ih ima desetak miliona. Žene nisu pokrivene, obično nose lagane šalove.

Naši domaćini su nam upriličili posjetu i Meteorološkom zavodu. Tu je sve u kontrastima. Direktorova kancelarija, ogromna, blista, kožne fotelje iz kolonijalnih vremena, neki premijeri ili predsjednici, barem u Evropi, nemaju takve kabinete. U prizemlju, radionice i tehnička služba, pod od nabijene zemlje.

Uveče nas vode na večeru. Restoran je na brodu koji krstari Nilom. Direktor nas upoznaje sa svojom kćerkom. Lijepom pokrivenom djevojkom. Nubijke obično nisu pokrivene, nose tek lagane šalove, a tako čine i mnoge Egipćanke. Večera orijentalna, sa mješavinom mediteranske kuhinje, desetine tanjira i tanjirića. Tu je i performans, trbušni ples. Plesačice sa svim mogućim oblinama, onako kako i treba za ovu vrstu plesa. U neko doba, vidimo, kćerka nestala, a otac uznemireno okolo gleda. Odlazi, traži je, pa se vraća. Mi smo pretpostavili da je djevojka dogovorila sastanak sa momkom, brod je pun kutaka i skrivenih mjesta. Dok pokušavam utješiti uznemirenog oca, koji me i ne sluša, djevojka se na očevu radost pojavi.

Nezaobilazna je bila i posjeta ogromnom bazaru, tržnici Khan el-Khalili. To je poznati bazar u historijskom centru Kaira. Utemeljen kao trgovačko središte u doba Mameluka i nazvan po jednom od nekoliko karavan-saraja, bazarska četvrt je od tada jedna od glavnih atrakcija Kaira za turiste i Egipćane. Također je dom mnogih egipatskih zanatlija i radionica koje se bave tradicionalnim zanatima i izradom suvenira. Ime Khan el-Khalili se u prošlosti odnosilo na jednu zgradu a danas se odnosi na cijelu trgovačku četvrt.

Nedaleko od bazara su smješteni poznati univerzitet i džamija Al-Azhar. Džamija je vrlo impresivna i posebno su zanimljivi njeni mramorni stubovi različitih boja i oblika koji podupiru unutrašnje lukove u molitvenom prostoru. Oni su svojevremeno doneseni sa raznih staroegipatskih, rimskih, kartagenskih i koptskih objekata. Cijela unutrašnjost se doima vanzemaljski.

Izlet na Sueski kanal i Sinaj

Za vikend nam naši domaćini organiziraju izlet na Sueski kanal i poluostrvo Sinaj. Godine 1858. Ferdinand de Lesseps je osnovao kompaniju “Compagnie Universelle du Canal de Suez” čija je svrha bila izgradnja kanala. Iskopavanje je trajalo od 1859. do 1869. godine. Kanal je službeno otvoren 17. novembra 1869. Brodovima je omogućio direktnu rutu između sjevernog Atlantika i sjevernog Indijskog okeana preko Sredozemnog i Crvenog mora, izbjegavajući južni Atlantik i južni Indijski okean. Udaljenost od Arapskog mora do Londona smanjena je za otprilike 8.900 kilometara. Kanal se proteže od sjevernog kraja Port Saida do južnog kraja Port Tewfika u gradu Suez. Njegova dužina je 193,30 km uključujući sjeverni i južni pristupni kanal.

Krenuli smo ujutro. Po nas je došao jedan od viših dužnosnika Meteorološkog zavoda. Automobil je bio ruski. Inače, Egipat je tada, a vjerujem i sada, prepun prastarih sovjetskih vozila koja su izudarana sa svih strana. Saobraćajni propisi su ovdje vrlo komotni i vozači se najčešće nagode ali i svako malo kucnu. Mnoga od vozila nikada nismo vidjeli u Jugoslaviji. Sve je to poticalo iz perioda intenzivne saradnje Egipta i SSSR-a. Auto kojim je došao po nas imao je dva niza stražnjih sjedišta. Mi smo bili na sredini, a iza nas, gospodin sa velikim koferom. Pitam domaćina na prednjem sjedištu, da li je ovo vaš kolega. Ne, kaže on. To je automehaničar sa alatom. Mi smo se samo pogledali. Ti automobili su bili toliko nepouzdani da je mehaničar morao putovati s nama sa kompletnim alatom, zlu ne trebalo. Srećom, nije bilo potrebe za njegove intervencije.

Kroz Sueski kanal smo prošli podmorskim tunelom i uputili se na Sinaj. Naši domaćini su nam objasnili da idemo u muzejski kompleks rovova Bar Lev linije koju su Egipćani osvojili vrlo inteligetnom operacijom tokom Jom Kipurskog rata 1973. Obišli smo podzemne rovove izraelskog fortifikacijskog sistema gdje su bile izložene uniforme zarobljenih vojnika, oružje, gas maske i razna oprema.

Tokom “Šestodnevnog rata” 1967., Izrael je zauzeo egipatsko Sinajsko poluostrvo, otprilike polovinu sirijske Golanske visoravni i teritorije Zapadne obale koju je Jordan držao od 1948. Linija Bar Lev je bila lanac utvrđenja koje je izgradio Izrael duž istočne obale Sueskog kanala nakon što je okupirao Sinajsko poluostrvo. Bar Lev linija se smatrala neosvojivom i bila je simbol izraelskog vojnog savršenstva. Zauzela ga je 1973. egipatska vojska tokom operacije Badr. Tokom Jom Kipurskog rata, 1973. egipatska vojska, predvođena načelnikom štaba Saadom El Shazlyjem, pregazila je liniju Bar Lev za manje od dva sata usljed faktora iznenađenja i ogromne vatrene moći. Da bi srušili masivne pješčane bedeme koje su Izraelci podigli, Egipćani su koristili vodene topove napravljene od crijeva pričvršćenih za pumpe u kanalu. Ovi topovi su izbacivali snažne mlazove vode, stvarajući proboje na Bar Lev liniji i uklanjajući tri miliona kubnih metara pijeska prvog dana rata. Postoji priča da su im ideju dali jugoslovenski vojni instruktori koji su tada obučavali egipatsku vojsku.

Nakon ovoga, dolazimo do oaze Uyun Musa (po Bibliji: 12 Mojsijevih izvora – Marah Springs, a nazivaju je i Mojsijeve oči). Prema legendi, nakon egzodusa iz Egipta, kada je Mojsije (Musa a.s. po islamskoj tradiciji) poveo Jevreje prema njihovoj domovini, gorku je vodu pretvorio u pitku. Izvori su bili božiji dar i kasnije stoljećima služili kao ključno odmorište za hodočasnike, putnike i prve turiste na rubu Sinajske pustinje.

Natrag, ka Suezu, išli smo trajektom. Moj kolega je stalno nosio kameru i snimao, a kako je pisalo da je u zoni kanala snimanje zabranjeno, i upozorio sam ga. On je samo odmahnuo rukom i nastavio snimati. Onda nam prilazi neki policijski oficir, vidljivo ljut. Naš pratilac objašnjava da smo gosti iz Bosne, ali to ne pije vode. Uzeo je kameru i sve izbrisao. Pored svih brana i sličnih objekata postoje table da je snimanje zabranjeno. Razmišljam o umovima koji naređuju njihovo postavljanje. Sateliti snimaju svaki milimetar, postoje kamere veličine dugmeta na košulji. Ali, zalud. Neki policijski umovi kasne 50 i više godina za modernim tehnologijama.

Piramide u Dahshuru i poludrago kamenje

Vraćamo se u hotel. Moj kolega je imao neki dogovor za slijedeći dan, da se vidi sa poznanikom iz naše ambasade. Recepcionar mi reče, na pristojnom engleskom, da ima rođaka koji bi me mogao odvesti da vidim piramide koje turisti još nisu “provalili”. Svi idu na plato Gize, a tamo sam bio i prošli i ovaj put. Previše turistički. Brigade djece koja traže bakšiš. Kad im dam i kažem – dosta je bilo, dečki, oni nastavljaju ići za mnom i horski viču: dečki, dečki… Tokom intenzivnog ruskog uticaja, naučili malo i ruski. Dečki na bosanskom, dečki na ruskom.

Prihvatim ponudu recepcionara. Kaže mi da će me njegov rođak voziti naokolo cijeli dan za 50 dolara. Ujutru me čeka rođak, Nubijac, veoma prijatan, zove se Mohamad, govori engleski. Kaže mi da je oblast Dahshur decenijama bila vojna zona, zabranjena za turiste i da je tek prije nekoliko godina otvorena za posjete mada većini nepoznata a agencijama je jednostavnije voditi turiste na plato Gize.

Smješteno oko 40 kilometara jugozapadno od Kaira, selo Dahshur označava južni kraj ogromnog polja piramida koje počinje u Gizi kod Kaira. U Dahshuru se nalazi sedam piramida, kao i opsežni kompleksi grobnica izgrađenih za kraljice i plemstvo do 13. dinastije u Srednjem kraljevstvu starog Egipta.

Dvije piramide ovdje su potpuno uništene erozijom, a nekoliko drugih, kao što je Crna piramida (12. dinastija, 1929-1885 pne), teško su oštećene. Međutim, Dahshur se može pohvaliti i sa dvije najbolje očuvane rane egipatske piramide. Obje su izgrađene za vreme vladavine kralja Sneferua (2613-2589 pne), osnivača 4. dinastije, Savijena piramida i Crvena piramida u Dahshuru svjedoče o arhitektonskom razvoju koji je doveo do izgradnje Velike piramide (Keopsove ili Kufuove) u Gizi. Sneferu je bio Keopsov otac.

Cijeli ovaj izlet je djelovao pomalo nadrealno. Dolazimo na plato i automobil se parkira pored Crvene piramide visoke 99 metara. Na platou nigdje nikoga. Ispred piramide sjedi službenik kojem treba dati par egipatskih funti bakšiša da vas pusti u piramidu. Penjem se drvenim stepenicama do ulaza na visini od nekih tridesetak metara. Tu se opet drvenim stepenicama spuštam ka pogrebnoj komori u centru piramide. Svjetlost potiče od improviziranog niza slabih sijalica. Nakon stotinjak metara stižem u komoru. Sjednem. Za nevjerovati. Iznad mene su hiljade tona granitnih blokova. Dao sam si desetak minuta mira i meditacije. Osjećaj je na neki način nevjerovatan.

Nekoliko hiljada godina je tu, desetine hiljada radnika je gradilo piramidu, a ja sada sjedim u središtu gdje je bio sahranjen faraon. Naravno, kao i na mnogim drugim mjestima, sve je opljačkano tokom hiljada godina.

Nakon Dahshura, vozač mi predloži da odemo do njegovog prijatelja koji povoljno prodaje poludrago kamenje. Nije me prevario jer sam kasnije vidio da su cijene u centru Kaira najmanje dva puta veće, a u Evropi i pet puta. Ulazimo u podrum koji izgleda kao Ali-babina pećina. Drvene kutije prepune dragulja. Žuti topaz, zeleni turmalin, ljubičasti ametist… Kupim desetak komada koji su bili idealni za poklone prijateljima i rodbini, za vjenčanja, rođenja djece i slično. U Sarajevu, na Baščaršiji, naručim ogrlicu u koju oni ugrade neke od dragulja. Tih desetak dragulja nije koštalo više od 600-700 maraka. 

Aleksandrija

U subotu smo moj kolega i ja bili slobodni pa odlučimo da napravimo izlet do Aleksandrije. Raspitamo se. Desetak puta dnevno voz (neka vrsta ugodnog šinobusa) vozi od Kaira do Aleksandrije, a putovanje traje oko sat vremena.  

Aleksandrija je stoljećima bila kosmopolitski grad u kojem je živjelo više stotina hiljada stranaca, najviše Grka, zatim Jevreja, Sirijaca pa i zapadnjaka. Nakon državnog udara koji su proveli oficiri na čelu sa Naserom, najveći broj stranaca je napustio grad jer prema novim zakonima o nacionalizaciji nisu mogli biti vlasnici kompanija niti upravljati njima.

Unajmili smo kočiju i obišli centralne zone grada, te stigli do citadele (tvrđave) koju je na obali Sredozemnog mora, u petnaestom stoljeću, podigao Sultan Al-Ashraf Sayf al-Din Qa'it Bay. Citadela je smještena na istom mjestu gdje se u antičko doba nalazio čuveni Aleksandrijski svjetionik, jedno od Sedam svjetskih čuda. Konj je, čini se, bio star, djelovao je iscrpljeno, ali nama je odgovaralo da se vozimo sporo i razgledamo Aleksandriju.

U vozu sam našao neku malu knjižicu u kojoj sam mogao naći zanimljive podatke. Prolazimo pokraj kafe bara “Pastroudis” koji je često posjećivao veliki britanski pisac Lawrence Durrell. Imao sam priliku čitati njegove knjige koje su opisivale dekadentnu atmosferu Aleksandrije prije i tokom Drugog svjetskog rata. Pisac je dugo živio u ovom gradu. Aleksandrijski kvartet je tetralogija, četiri romana objavljena između 1957. i 1960. godine.

Kako Durrell objašnjava u predgovoru Baltazaru, četiri romana su istraživanje relativnosti i pojmova kontinuuma i odnosa subjekat-objekat, sa modernom ljubavlju kao temom. Prve tri knjige nude isti slijed događaja kroz nekoliko tačaka gledišta, dozvoljavajući individualne perspektive jednog istog skupa zbivanja. Četvrta knjiga prikazuje promjene tokom vremena.

Četiri romana su Justine (1957), Baltazar (1958), Mountolive (1958), Clea (1960). U intervjuu za Paris Review iz 1959. godine, Durrell je opisao ideje iz kvarteta u smislu konvergencije istočne i zapadne metafizike, zasnovane na Einsteinovom preokretu starog pogleda na materijalni univerzum, te Freudovim idejama koje su donosile nove ideje o seksualnosti. Godine 1998. Modern Library je Aleksandrijski kvartet uvrstio na svoju listu 100 najboljih romana 20. stoljeća na engleskom jeziku.

Na jednom mjestu u knjizi Justine Durrell kaže: “Postoje samo tri stvari koje možete činiti sa ženom. Voljeti je, patiti zbog nje ili je staviti u knjigu”.

Kosmopolitski i dekadentni način života u Aleksandriji prije i za vrijeme Drugog svjetskog rata, iznjedrio je i velikog pjesnika, aleksandrijskog Grka Konstantina P. Kavafija. On je opisan u Aleksandrijskom kvartetu, te nizu djela E.M. Forstera uključujući knjigu Alexandria: A History and Guide (1922), koju neki opisuju kao najbolji turistički vodič ikada napisan. Svojim se autentičnim stilom Kavafi svrstao među važnije figure, ne samo grčke, već i u zapadne poezije.

U starijim dijelovima grada, posebno duž dugačke avenije na obali mora, moguće je vidjeti zgrade građene u kolonijalnom, pretežno francuskom stilu. No one se ne održavaju, oronule su i daju otužan utisak zapuštenosti.

Posjet Aleksandriji završavamo ugodnim popodnevom u kafe restoranu smještenom unutar prastarih, vjerujem rimskih zidova, u hladu mediteranskog drveća, žbunja i prekrasnog cvijeća. U predvečerje vraćamo se u Kairo, a sutradan na avion.

Egipat je zaista destinacija koju vrijedi posjetiti barem jednom u životu. Meni se posrećilo dvaput.

Preuzeto sa: NOMAD