By Deensel - Puerto Madero, Buenos Aires, CC BY 2.0,

Sarajevo-Beograd-New York

Ljeto 1991. godine. Popodnevni let JAT-ovim avionom iz Sarajeva za Beograd. Moja konačna destinacija, Buenos Aires, Argentina. Direktne linije nije bilo pa je najpovoljnija varijanta bila Beograd-New York, pa onda New York-Buenos Aires. Te godine se Generalna skupština Međunarodne astronomske unije (IAU) održavala u Argentini. Svake tri godine, više od hiljadu astronoma sa svih meridijana okuplja se da bi izložili svoja najnovija otkrića, razmijenili mišljenja, te dogovarali daljnje zajedničke aktivnosti od interesa za svjetsku astronomiju. Meni je to bio prvi put da budem na jednom ovakvom skupu.

Moj let za New York je bio u subotu ujutro, krajem jula te godine. Nakon što sam predao prtljag i avio kartu, službenik na desku pogledao je moj pasoš i rekao: pa vi nemate američku vizu? Kada sam u Sarajevu kupovao karte za planirane letove, niko mi nije rekao da mi je to potrebno. Istina, znao sam da moram provesti poslijepodne i noć u New Yorku i onda letjeti za Argentinu ali nisam znao da moram imati američku vizu. Vratili su mi prtljag i kazali da pokušam u ponedjeljak dobiti američku vizu. Naravno, to je bio šok za mene, imao sam dovoljno vremena da stignem na vrijeme jer sam putovanje planirao sa jednim danom viška. Samo ako dobijem tu vizu. Otišao sam u hotel, iako sam imao poznanika u Beogradu, nisam imao volje da ikoga vidim, samo mi je na umu bilo da li ću uspjeti da u Američkoj ambasadi završim šta treba. U ponedjeljak, prije 8 sati, nađem se ispred konzulata koji je bio odmah do ambasade. Kad tamo, novi šok. Red od nekoliko stotina ljudi koji zavija iza ugla, čak imaju i neku svesku u koju se upisuju. Pitam jednog od njih za informaciju, kaže mi da dolazi već nekoliko dana i da još nije stigao do ulaznih vrata konzulata. Slutnja rata je već bila tu, oni “mudri” su već pokušavali pobjeći.

Stajao sam par minuta i gotovo odlučio odustati i vratiti se u Sarajevo. Kad ono, što se dešava samo rijetko kada ste u beznadnoj situaciji, otvaraju se vrata ambasade i izlazi čovjek, Amerikanac kakvog ga zamišljaju oni koji nikada nijednog nisu vidjeli izbliza, već samo u filmovima, visok, plav, plavih očiju. Meni dođe neka snaga, mada nisam baš snalažljiva osoba u ovakvim vanrednim situacijama, uvijek u svim redovima (domovi zdravlja, općine i sl.) strpljivo čekam i gledam kako se bahate osobe uvaljuju preko reda. Ukratko mu kažem da sam astronom iz Sarajeva, da idem na kongres u Buenos Aires i da su me krivo informisali oko vize i da li mi on može pomoći. On se nasmija i kaže: ja sam iz Arizone, mi imamo krasno zvjezdano nebo i puno opservatorija (što sam znao ). Uvede me pored stotina očajnika u Konzulat, reče par riječi službenici, poželi mi sreću i ode. Dobijem američku vizu na godinu dana sa neograničenim brojem ulazaka. Da sam htio, mogao sam se iz Sarajeva ispaliti kada je rat počeo i to legalno, ne kao izbjeglica. No, to mi nije bilo na kraj pameti jer se ne ostavlja porodica i stari roditelji, zarad vlastite komocije, barem su neki od nas tako mislili.

New York

Boeing 373-300 bio je tada ultra moderni avion JAT-ove flote koji je direktno letio za New York. Za svoje putovanje sam na ulici kupio dolare na crno (tako se tada radilo) jer sam saznao da nama najdraža njemačka marka ne igra ništa u Južnoj Americi, samo dolar. Bio je to noćni let, pa sam vrijeme utapao pivom. Stjuard je bio simpatičan momak iz Beograda, a pošto je većina putnika spavala, trebao mu je neko za razgovor. I plaćalo se odmah. Ja mu dam 100 dolara, a on me pita imam li još stotica. Često se falsifikuju, da vam provjerim. U snopu od oko 2.000 dolara on nađe jednu novčanicu i kaže mi, ovo ti je sigurno falsifikat. Provjeri u New Yorku sve novčanice u banci, da ne bi imao problema. Kada sam zamolio crnog službenika u jednoj banci na Manhattanu da provjeri moje novčanice, blijedo me je gledao, vrtio ih, pipkao i vratio, kao u redu je. Tada nije bilo današnjih sigurnosnih kodova a on se čudio da ga neko uopšte pita za moguće falsifikate.

Na aerodromu vidim infomaciju da je najsigurni prevoz do Manhattana, skuplji voz (podzemno-nadzemna varijanta) sa šerifom kome visi pištolj na boku. Drugi vozovi, išarani grafitima, nisu ulijevali povjerenje i ja radije platih više. Smjestim se u mali hotel blizu Empire State Buildinga. Poslije, kratka šetnja, ulice sa razbacanim smećem, radnje i radnjice.

Sutradan, poslije podne, let Argentinas Aerolineas, uglavnom noć uzduž meridijana. Avion odličan, usluga fantastična, u neko doba obavijest, letimo iznad Amazonije. Džungle. Preko 3 sata. Ništa se ne vidi, samo povremeni šumski požari koje niko ne gasi. U zoru, u zimsko jutro na južnoj hemisferi stižem u Buenos Aires. Prenoćim u planiranom hotelu, rezerviram sobe za kolege iz Beograda koji su me to ranije zamolili, nije tada bilo internet rezervacija. Onda nađem brod za Montevideo.

Urugvaj, Montevideo

Imao sam poziv da prije Generalne skupštine Astronomske unije prisustvujem Regionalnoj trodnevnoj konferenciji u Montevideu, Urugvaj, gdje sam imao izlaganje o astronomiji u Bosni i Hercegovini, odnosno o Astronomskoj opservatoriji Sarajevo koja je tada bila jedna od desetak najvećih amaterskih opservatorija na svijetu. Montevideo je gotov nasuprot Buenos Airesa i do njega se lako dolazi četverosatnom plovidbom preko ušća velike rijeke La Plate koja tu završava svoj put u Atlantski okean.

Ušće La Plate, voda žuta od gline i pijeska, 4 sata vožnje. Brod starinski, uzmu mi pasoš, niko ne govori engleski, jedva nešto natucaju. Ja učio francuski 8 godina, latinski 2 godine, pa se nekako snalazim sa španskim. U sumrak se približavamo Montevideu. Na razglasu jedva shvatim da se mene proziva da dođem po pasoš. Bio sam valjda jedini stranac na brodu koji po svojoj scenografiji potiče iz neke prošlosti s početka dvadesetog stoljeća. Obalna granica, dvije barake, sijalice po 30 vati, jedva se vidi. Policajac čita moje ime i prezime, kaže, i ja se zovem, tačnije prezivam, Muhamed (Libanac). Poslije saznam da u Argentini i Urugvaju postoje značajne arapske zajednice (uglavnom iz Sirije i Libana, većinom kršćani). Onda u hotel, prva noć u Urugvaju.

U Montevideu srećem par iz Beograda koji je došao na istu konferenciju. On po ocu Dalmatinac, ona Beograđanka. Kad smo se upoznali, u povjerenju mi kaže, moj otac radi u velikoj firmi u Beogradu i odnedavno, niko sa njim i njegovim kolegom, muslimanom iz Bosne, neće da sjedne za sto u menzi tokom ručka. Oni sami sjede sa strane kao gubavci. Meni je to bilo čudno, jer sam bio naivac, kao mnogi u Bosni, posebno u Sarajevu. Propaganda koja je prethodila ratu, očito je djelovala. Naprosto, ne vjerujete da je to sve tako i jasno je da ne ide na dobro. Sprema se rat.

Sutradan, moja prezentacija, bio sam ponosan, nekoliko stotina ljudi sa svih strana svijeta, a naša Opservatorija Sarajevo blista na slajdovima. Poslije, prilazi mi Urugvajac, za intervju, astronom amater i novinar i profesor u školi. Priča mi da ne može živjeti od jednog posla, ekonomska situacija katastrofalna. Kod nas je već počeo ekonomski slom ali mi je tada izgledalo da je u Jugoslaviji bilo mnogo bolje nego kod njih. Vodi me u Planetarium sa pretpotopskim Zeiss uređajem iz tridesetih godina dvadesetog stoljeća. No, zvijezde su tu, gledam ljepote južnog neba kojeg mi sa naših širina ne vidimo.

Uveče nas vode u restoran sa tango performansom. Argentinski tango je bio veseo za ovaj urugvajski. Par, ona u prelijepoj tamnocrvenoj haljini, ples krasan, ali muzika depresivna, duboko bolna. Da odeš nakon toga negdje i objesiš se ako si samoubilački nastrojen.

Buenos Aires, Argentina

Onda Buenos Aires. Prekrasan grad, sa preko deset miliona stanovnika, pola Argentine, sa arhitekturom koja kombinira utjecaje Madrida, Pariza i Barcelone, neobaroka, francuskog neoklasicizma, Art Nouveaua i eklekticizma. U Buenos Airesu (“dobar zrak” u prevodu) rođene su neke od globalno čuvenih osoba, Papa Franjo, Jorge Luis Borges, Gabriela Sabatini, tenisačica, Maxima od Nizozemske, kraljica itd. Tu su, pored ostalih, jedno vrijeme živjeli Francis Ford Coppola, Federico Garcia Lorca, i pjesnik koga su ubili španski fašisti, Viggo Mortensen, Pablo Neruda, Oscar Schindler i drugi.

U hotelu sve starinsko, šalteri, utičnice, slavine, opet vremeplovsko prizivanje tridesetih godina dvadesetog stoljeća. Nekih šaltera se sjećam iz svog djetinjstva, pedesetih godina. Sobarice, meleskinje, meni do pojasa. U Argentini sam izgledao kao div. Jedino, oni koji vode porijeklo od Nijemaca i Skandinavaca, imali su visinu ravnu mojoj (185 cm). Najbolja kafa koju sam popio u životu bila je u jednom običnom uličnom restoranu. Nabavljali su je iz susjednog Brazila, a s obzirom na brojnu populaciju koja je porijeklom iz Italije, kafa je zakon.

U moj hotel stižu kolege iz Beograda, njih sedam-osam, sve ih znam sa ranijih susreta i saradnje. Na Skupštini su još bila dva Slovenca koji su nas ignorisali, oni su se već isključili iz zajedničke države mada mi tada nije bilo jasno zašto se tako ponašaju. Iz Hrvatske nije došao niko, tokom našeg boravka počeo je rat u Hrvatskoj.

Generalna skupština je bila zanimljiva, naravno, za one koji vole astronomiju. Domaćini nam organiziraju razne događaje. Zoološki vrt, sa životinjama koje smo viđali samo na TV –u. Recimo, armadillos (ljuskavac). Te ljenivci, neobični majmuni, anakonde i tako to. Tu je i posjet četvrti La Boca gdje su se svojevremeno naselili uglavnom Italijani iz Đenove. Prekrasno obojene fasade, vrište boje, a čuveni fudbalski klub La Boca Juniors potiče baš iz te četvrti.

Kada sam se spremao za Argentinu, zamišljao sam da ću vidjeti južno zvjezdano nebo koje obiluje sjajnim zvijezdama. Međutim, došao sam u doba punog mjeseca, a iz 10-milionskog grada baš i nisu bili neki uslovi za posmatranje. Svejedno, vidio sam Alfu i Betu Centauri, kraj njih je Proksima Centauri, Suncu najbliža zvijezda.

Jednog popodneva, lokalni domaćini organiziraju argentinski roštilj, gradele ili kako već hoćete. To je bio preko sto metara dug roštilj, poput onih pokretnih traka u rudnicima. U Argentini je inače zabranjeno koristiti teletinu, i janjetinu, samo govedina i bravetina. Fino ispečeno, bilo je izvrsno uz lokalna vina. Uveče se autobusima vraćamo u hotele. Kraj mene sjedi Amerikanka, malo podnapita, pa me se nadovezala. Suprug joj je astronom, a ona se bavi nuklearnim bazama u Sovjetskom Savezu koji se upravo urušio. Pa je bila u komisiji koja je obilazila i registrirala sovjetske nuklearne raketne baze, kao što su Rusi u Americi. Sve mi je tajne odala tokom našeg polusatnog putovanja. Kaže mi da je suprug dan prije odletio za SAD a ona će sutra. Ja, bosanski naivan. Pitam zašto nisu zajedno, a ona kaže, mi nikada ne letimo istim avionom, imamo troje djece, pa ako avion padne, da se ima ko brinuti za njih. Dobro razmišljanje.

U periodu od 1976-1983. godine Argentinu je zadesio “Prljavi rat” (na španskom: Guerra sucia) koji je bio civilno-vojna diktatura. Tokom tih strašnih 7 godina, desničarski eskadroni smrti su uz blagoslov vlasti, “lovili”, mučili i ubijali sve za koje su sumnjali, često i bez dokaza, da su politički disidenti (socijalisti, pripadnici lijevog krila Peronista ili ljevičarski gerilci – Montonerosi). Procjenjuje se da je između 10.000 i 30.000 ljudi ubijeno ili nestalo tokom tog perioda. Onda se pojavio pokret “Majke majskog trga” (Las madres de la Plaza de Mayo). Žene su, već 1977. samo njima svojstvenom hrabrošću i odlučnošću, počele sa demonstracijama ispred predsjedničke palate, tražeći istinu o svojim kćerima i sinovima, koji su ilegalno hapšeni, mučeni i ubijani. Svakog četvrtka poslije podne, one su se godinama okupljale tražeći istinu o svojim nestalima, poput naših Majki Srebrenice. Nakon pada vojne hunte, neki od odgovornih su suđeni. Išao sam na centralni trg gdje se one okupljaju, ne sluteći da će se slične stvari uskoro desiti i u Bosni.

Za vikend nas vode u susjedni grad, La Platu, nazvan po istoimenoj rijeci. Prekrasan grad sa oko 800.000 stanovnika. Najzanimljiviji je bio posjet Prirodoslovnom muzeju. Dominiraju kompletni kosturi dinosaurusa, uglavnom nađenih u Patagoniji, najjužnijem dijelu Južne Amerike, a i delta rijeke La Plata obiluje sličnim fosilnim nalazima.

Tadašnji ambasador Jugoslavije, Hrvat po nacionalnosti, mada ljudima poput mene to tada nije bilo bitno, poziva nas na kratki prijem u Ambasadu. Šalje tri mercedesa po nas. Pričamo lijepo uz kafu ali slutnja rata lebdi u zraku.

Generalna skupština završava grandioznim prijemom kojem je prisustvovao i tadašnji predsjednik Argentine Carlos Menem.

Onda opet let do New Yorka, pa za Beograd. Stižem u kasno poslijepodne i saznajem da više nema letova za Sarajevo, nema vozova, počeo je rat u Hrvatskoj. Pronađem neku opskurnu autobusku liniju preko Užica i Loznice i mislim, u dubokoj naivi, samo da se ja dočepam Sarajeva, kod nas rata neće biti. Silno griješim. Zato na kraju – Don’t cry for me Bosnia.

Preuzeto sa: NOMAD